AUTORSKI TEKST SEMIRA HALILOVIĆA O DOGAĐAJIMA 7. JULA 1993. Nisam siguran da bi hrđavi Alijin sin na dovu da Allah dž.š. na obadva svijeta kazni zločince naše porodice kazao – amin

0
185
Nisam siguran da bi hrđavi Alijin sin na dovu da Allah dž.š. na obadva svijeta kazni zločince naše porodice kazao - amin

 

 

Čudan je osjećaj kada čovjek ustanovi da godine neumoljivo idu, da se decenije lome pred sopstvenim očima dok neki dani, kao okamenjeni, stoje u sred tog vremena i bezobzirno gutaju čovjekov život poput bermudskog trougla – bez traga i objašnjenja.

Sedmog juča je bilo dvadeset godina otkako su, meni i mojoj sestri, pripadnici neke jedinice bijednika i hulja, romatično nazvanih “Ševe”, ubili rahmetli majku i njenog brata u “herojskoj” akciji kakve krase Ratka Mladića i njegove ubice koji su sa okolnih sarajevskih brda “hrabro i vojnički” ubijali žene, djecu i civile gađajući ih topovima “po glavi stanovnika”.

Taj dan, 7.jula 1993.godine, pokušano je ubistvo cijele porodice Halilović jer smo se, u dogovoreno vrijeme, trebali naći na rijetkom ratnom porodičnom okupljanju koje su pripadnici tajne političke policije Alije Izetbegovića vidjeli kao sjajnu priliku da pobiju našu kompletnu porodicu, od toga naprave veliku nacionalnu tragediju za koju će optužiti četničke bezdušnike te, na kraju, spriječiti ikad ikakvu istragu ili osvetu na koje polažemo potpuna prava.

Da im je to pošlo za rukom Sarajevo bi danas “krasio” trg generala Sefera Halilovića a na godišnjice naših ubistava dolazili bi listom i oni koji su naša ubistva sproveli, zataškali i potom odveli istragu o ovom događaju na neki artiljerijski položaj Mladićevih vukodlaka lociran oko Sarajeva.

Recimo ove godine bi, na takvoj jednoj godišnjici, govorio aktuelni član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović koji bi se dirljvo, na ivici suza, prisjetio svojih drugovanja sa “našim komandantom” i predložio izgradnju turbeta i kakve hair česme sa uklesanim “komandantovim imenom”. Skrušenim držanjem Izetbegović bi nam, onako svima kućile, proučio El – Fatihu što bi SDA kamere uredno prenijele našem narodu ali nisam siguran da bi hrđavi Alijin sin na dovu da Allah dž.š. na obadva svijeta kazni zločince naše porodice kazao – Amin.

Prve godine godišnjice smrti mojih rahmetli majke i daidže bile su, kao i svaka svježa rana, bolne i osjetljive na dodir i mislio sam da će vremenom naša tragedija postajati tek ožiljak na duši koja se navikla na svoju napuklost ali, međutim, rana je ostala ista a bol je dobila svojih hiljadu nijansi kako su godine odrastanja razotkrivale sve nedostatke života bez majke a to znači, shodno hadisu Poslanika s.a.v.s., da sam ostao lišen jedne jedine milosti koju je Allah dž.š. spustio na Zemlju.

Nisam imao kome otići kada sam prvi put zaplakao. Stolica na roditeljskim sastancima bivala je često prazna. Šutio sam kada su mi prvi put slomili srce, trpio bezumlje budalastih prosvjetnih radnika koji su me posmatrali kao “Seferovog sina” jer im je nedostajalo sive moždane mase da shvate da je i Sefer samo čovjek a ja dijete bez majke i na sve ovo sam, kao bonus u kući strave, užasa i izetbegovića, postao skupa sa mojim ocem proganjan od strane državne mafije koja je pokrala i podjelila BiH i koja nam nikada nije oprostila jer smo im to rekli u lice i jer smo, za razliku od njih, branili BiH sa 5 poginulih pripadnika ARBiH, dva Zlatna ljiljana, jednim ranjenikom i jer smo svi ostali u RBiH – časno braniti sopstvenu zemlju a nismo se, kao “neki”, valjali malo po Braču, malo po Istanbulu i uzimali novac “za Bosnu” o čemu postoje pisani i video dokumenti.

Posebna vrsta tereta, crnine na srcu, bila je brutalna institucionalno – medijska kampanja koja je imala za cilj da nas uvjeri kako smo žrtve jedne četničke granate koja je, po “stručnim” izvještajima, uspijela doletjeti sa tri različite strane, mutirati u dva različita kalibra te imati različite uglove ispaljenja i pada. Čudo od granate! Naravno kada su nas brutalno lagali da su na nas pucali četnici nije im nijednog trenutka palo na pamet da kažu sa kojeg je to, TAČNO, položaja urađeno  jer bi tada morali podnijeti krivičnu prijavu za ratni zločin protiv tačno određenih izvršilaca ubistava a oni su unaprijed znali da bi to na sudu “palo” i vratilo se njima u dvorište pa su odlučili da nam krivce pokažu na tri strane svijeta – ko biva naći ćete ih al’ u Limburgu mjesecu.

Najglasniji u ovom zločinu nad zločinom bile su pudlice i buldozi izetbegovićevske mafije oličeni u Bakiru Alispahiću, Enveru Mujezinoviću i Fikretu Muslimoviću – kičmenom stubu organizovanja, izvođenja i zataškavanja atentata na našu porodicu koji su već dvadesetak godina milovani od strane vlasti koja ih je izmislila.  Tu i tamo u ovo licemjerstvo bi se uključili i plaćenici tog krila SDA koji se, kako onda tako i danas, rasprše gdje god mogu, od internet foruma do bilo kojeg medija, da javno lažu i vrijeđaju krijući se iza Allahovog dž.š. imena.

Braneći poziciju da zločin nije zločin, da donirane pare nisu nestale, da mi zaista jedemo zlatnim kašikama a da okus hrđe u našim ustima nije stvaran te da BiH nije dijeljena i na kraju uspješno razdijeljena zemlja, ovo terorističko krilo infiltrirano u strukture SDA pokušava od Alije Izetbegovića napraviti sveca uz čije ime se ne smiju vezivati ovakve stvari a onaj ko to radi nevjernik je i izdajnik kakvog majka nije rodila.

Dakako da je ovakav stav potpuno antiislamski jer on, u suštini, od Alije Izetbegovića pravi kult ličnosti i bezgrešnog čovjeka što je prvenstveno u potpunoj suprotnosti sa Islamom a ne moram ni objašnjavati da nema veze sa istinom već sa najobičnijim licemjerjem kojem su skloni razni likovi čija prezimena asociraju na Islam (mujezinović, muslimović) ali suštinski zaudaraju na laž i izdaju.

Bajraktar bolesnih umova u BiH Bakir Alispahić je u svojoj izjavi na okolnosti atentata na našu porodicu izjavio u Tužilaštvu KS da je atentat na sopstvenu ženu i djecu izveo sam general Sefer Halilović što je ravno tome kao da ja izjavim da je Alija Izebegović pao u kupatilu, pred smrt, jer ga je sin Bakir gurnuo a snaha Bakirovica pomagala što bi bilo naravno, besmisleno i bolesno.

Ta Alispahićeva izjava je identična, nastala iz istog mentalnog sklopa, tvrdnjama Radovana Karadžića kako smo mi u opkoljenom Sarajevu sami sebe granatirali što dovoljno odslikava sa kakvim monstrumom, dakle Alispahićem, imamo posla već dvije decenije.

Problem je “ratovati” s bilo kim ko u sebi nema ni trunke etike i morala i ko ne preza ni od najprljavijih stvari kako bi ostao na slobodi koju smatra toliko velikom da je za nju spreman “prodati” i Drugi svijet, lagati krijući se iza Islama.

Ovu su samo fragmenti s kojim se godinama suočavamo dok pokušavamo da krivce za atentat na našu porodicu izvedemo pred sud gdje bi dobili zatvorske kazne koje su ništa spram zla i nesreće koje su nam počinili i čine već dvadeset godina.

Helem, pošto je Sefer 1998.godine podnio krivičnu prijavu protiv organizatora i provodilaca atentata na našu porodicu baš te godine, nekako “slučajno”, kreće fabrikovanje izjava i “dokaza” koji trebaju prikazati da je Sefer odgovoran za zločine u Grabovici i Uzdolu: bila je to tipična reakcija bahate vlasti koja je Sefera željela poslati na višedecenijsku robiju za ono za šta nije kriv da se ne bi dogodilo da oni idu u zatvor za ono za šta jesu krivi.

Isti ovakav, preslikan, scenarij dogodio se 2009.godine kada je Sefer postao predsjednik parlamentarne Komisije za utvrđivanje nestanka donacija datih BiH. Odmah nakon što su počele pristizati informacije gdje je nestao narodni novac Tužilaštvo BiH je Seferu pretreslo stan i osumnjičilo ga za ratni zločin u Trusini. Pogađate: u ova dva sudska progona protiv Sefera svjedoci su prepoznatljivi: Bakir Alispahić, Fikret Muslimović, Ramiz Delalić, Zulfo Alić allias Zulfikar Ališpago i ostali pripadnici bh.državne, izetbegovićevske, mafije – sve istinoljubac do istinoljupca.

Sve ovo govori nešto drugo a to je da u BiH 95% sudova i tužilaštava potpadaju pod potpunu političku jurisdikciju i da ovdje zakoni postoje da bi se primjenjivali prema protivnicima po sistemu “nije važno šta je istina, važno je šta mi kažemo”.

Svako moje pisanje državnih tajni bilo je popraćeno bahatim napadima izetbegovićevskih primitivaca od “Ramiza Ćele” preko “Zuke” pa sve do nekakvog buljavog primitivca čiji sam nadimak zapamtio iz razloga jer je zbog napada na mene kažnjen sa šest mjeseci zatvora – bivši lopov “Juke” Prazine, “Cacina”  igračka i pit bull izrešetanog “Ramiza Ćele” – nekakav “Faćo” čiju ženu je, trčeći niz basamake da preuzme “slučaj”, porodila žena Alijinog Bakira kao “maksuziju” i rezultantu njihovih bolesnih isprepletenosti.

Prije otprilike mjesec dana ispred auta mi prođe poznato lice: izađem i priđem mu sa pitanjem – “Jesi ti Enver Mujezinović?”. Odmah je krenuo prema meni pružajući mi ruku i zovući me imenom što je bio potpuni manir obavještajca koji se našao u škripcu. “Spusti ruku dole” kažem mu i dodam da je on napravio umišljaj za atentat na Sefera Halilovića. Šuti. Kažem mu da on dobro zna da “Caco” nije ubijao za Sefera nego za Aliju i da je lagao kada je pisao obrnuto. Opet šuti. Kažem mu kako je “Ramiz Ćelo” bio njihov saradnik te da su iscenirali događaje od 2/3.7.1993.g. da bi imali opravdanje za atentat. Šuti pa kaže da je on vjernik, da mi se stavlja na raspolaganje i predlaže mi da mu ja dam svu moju arhivu da je on “stručno” pregleda.

Odjeb'o sam njegov prijedlog i rekao mu da je Sefera opsesivno prisluškivao i da je uklonio tragove atentata a on kaže nisam ja nego Munir Alibabić. Ispred mene je bio uplašen čovjek, miš, koji nikada i nije bio hrabar ali tu svoju slabost liječio zlobom kojumje sijao iz svoh kancelarija u kojima je ikada radio.   Dok smo razgovarali shvatio sam, u milisekundi, da imam posla sa đavolom: laže a da ne trepne i malo malo se poziva na Islam kad god mu laži argumentima postanu razobličene, od straha me hvata za podlakticu kako bi se “umiljavao” tokom razgovora i zove me imenom kako bi se osjećao koliko – toliko siguran, distancira se od svega što je predmet istrage i od ama baš svega pravi protokolarne aktivnosti Službe državne bezbjednosti a “ako je bio atentat on s tim nema ništa”. Ovo zadnje je, identično, izjavio i Alijin Bakir gostujući u dnevniku Senada Hadžifejzovića. K'o biva, kaže Alijin Bakir, možda i jeste atentat ali on i njegov ćaća s tim nemaju ništa.

E, pa, vidjećemo.   Rekao sam Mujezinoviću: “Napisao si da je Sefer 8.7.1993.g. održao sastanak sa “Cacom” i “Ramizom Ćelom” u vezi državnog udara a znaš li da smo mi, kao porodica, tog dana ukopali našu rahmetli majku i njenog brata”, na šta je on sageo glavu i rekao da je to, ako tako piše, monstruozno i da mu je to neko podmetnuo da potpiše jer “nije isto pisati i potpisati”. Sve u svemu takvog licemjera, Mujezinovićevog kalibra, nisam sreo jako dugo vremena i sjedinjavajući Mujezinovića preko arhive i Mujezinovića “uživo” mogu samo reći da su takvi ljudi sramota za ljudski rod.

Dodao sam mu: “Da je Sefer htio izvršiti državni udar ti i tvojih nekoliko bijednika iz Službe državne bezbjednosti to ne bi mogli nikako spriječiti jer vas je, da je to zaista želio, mogao pomesti sa četom bilo koje jedinice pod njegovom komandom”. Opet šuti. Uskoro sam odšetao od njega i ostavio ga da se davi u sopstvenim zločinima i lažima jer smo, nekako, prešutno postali svjesni da ćemo obojica uskoro u Sud BiH – on kao optuženi, ja kao svjedok.

Takva vrsta politizirane i privatizirane Službe državne bezbjednosti kojom su upravljali Mujezinović, Alibabić i najgori među njima – Nedžad Ugljen poznata je tek teškim diktatorskim režimima i služila je, baš kao i ova tajna služba u BiH, za gnjavljenje, hapšenje i ubijanje svih koji ne pripadaju vladajućem političkom jednoumlju. Nadalje svaki totalitarni režim se, pa tako i ovaj izetbegovićevski, u određenom periodu pokušavao otarasiti neugodnih svjedoka i izvršilaca svojih prljavih poslova pa su u BiH, po potpunom političkom diktatu, ubijeni ubice “Caco”, Nedžad Ugljen i “Ramiz Ćelo” dok je Nedžad Herenda preživio svoje ubistvo a Bakir Alispahić stigao požaliti “Danima” kako je trebao “otići” sa Ugljenom.
Danas je Tužilaštvo BiH preuzelo istrage oko većine ubistava izvršenih od strane politike i njene tajne službe i danas su dostupni dokazi koji bi, uskoro, morali na klupu za optužene odvesti sve pomenute pripadnike vojno – policijske tajne službe a potom njihove političke zaštitnike. Svjedoci su, i ja među njima, progovorili o svojim saznanjima i ponudili priličan broj dokaza koji bi morali osuditi ne samo naredbodavce i izvršioce ovih zločina već i politiku koja je svjesno kreirala ambijent u kojem su se ovakve gadosti događale.

Ukoliko osuda ovih zločina ostane na nivou izvršilaca dogodiće nam se da sa ubicama odšetamo u EU integracije i pretvaramo se da se nikada ništa nije dogodilo a tada je samo pitanje ko je sljedeći jer sistem ubistava će i dalje raditi kao i posljednjih dvadesetak godina.

To isto se dogodilo u Srbiji kada je za ubistvo Zorana Đinđića osuđen čitav aparat izvršilaca ali nisu kažnjeni njihovi politički naredbodavci i zaštitnici pa zbog toga, danas, imaju Tomislava Nikolića za predsjednika i Ivicu Dačića za premijera što je potpuni povratak u devedesete kada su ubistva u Beogradu bila domaći folklor i redovan način komunikacije.

Ako se ovaj scenarij ponovi i u BiH mogu samo nagađati koji će đavo biti na vlasti od 2014.g. kada se građani naše zemlje ponovo, jubilarno, po petnaesti put zeznu prilazeći magičnoj izbornoj kutiji.

Ko god da tada bude (re)izabran od trenutne vladajuće ponude na državnom i entitetskom nivou biće to tek, ne povratak u devedesete, već naš ostanak u prošlosti iz koje nikada nismo ni otišli već i danas, kao i 1993.g., imena zlobnika Fikreta Muslimovića i Bakira Alispahića još uvijek nešto znače u bh.društvu što je dovoljan znak da mi kao društvo potpuno propadamo i živimo u avetima prošlosti za šta je prevashodno kriva naša suštinska, nacionalna, političko državotvorna nepismenost kojoj smo skloni jednako kao i međusobnoj izdaji

SHARE

LEAVE A REPLY