Da li radikalni Bošnjaci trebaju opskurnom liku, zagledanom u političku karijeru i ulogu spasitelja

0
57

Govor mržnje je civilizacijska i kulturološka sramota, ali i kaznenopravna kategorija koja je, u izvjesnom smislu, trebala zamijeniti ili nadomjestiti, bolje rečeno, ispraviti nepravedne i uspostaviti pravedne odredbe u ozloglašenom članu 133. Krivičnog zakona koji je tretirao sadržajno istu, ali kvalifikacijski drugačiju kategoriju prekršaja socijalnog reda, tzv. verbalni delikt. Kao uostalom i s većinom stvari iz prošlog sistema na koje smo imali primjedbe, te ih u ovom pokušali dokinuti i učiniti boljim i ova se pretvorila u svoju suprotnost.

kukavica

Nacion i region

Objektivno, da nije historijskih asocijacija i reminiscencija, „za dom spremni” ili „sprem'te se, sprem'te…”, imali bi isti politički utjecaj kao i „Sejdefu majka buđaše”. Ali, tu su historijske asocijacije od kojih se svima ledi krv u žilama. No, treba znati da svako pribjegavanje i utjecanje historiji drukčije nego kao učiteljici života, podrazumijeva podsvjesno neprihvatanje sadašnjosti i vrlo svjesni strah od budućnosti. Kao i svaki strah i ovaj je znak slabosti.

Gotovo da nema socijalne i sociološke, političke i politološke kategorije koja danas, ako hoćete i ovdje, nije profanirana, deklasirana i deplasirana, jednom riječju obezvrijeđena do besmisla. Građanštinom se isprazno maše kao nekoć partizanštinom, praktična socijalna pravda je sve samo to ne, demokratija je pružila utočište svemu i svačemu, a nacionalizam se javlja u svim mogućim i nemogućim vidovima, od selektivne demokratije u kojoj smo dobri samo mi do praktičnog ekstremizma najgore vrste – terorizma – u kojem niko nije (dovoljno) dobar, ali ni nedužan, ni pošteđen.

Manifestacioni oblik nacionalizma, šovinizam, zašto ne reći – fašizam – savremeni kao i onaj (ili oni) na koji se ugleda(ju), ustvari je arhaični, retrogradni, deplasirani verbalni i fizički izljev mentalnih fekalija koji, više nego bilo šta drugo, pokazuje stanje ne samo svijesti, nego, prije svega, isfrustriranosti predmetnog fašiste. Poput psovke koja je ultimativni izraz nemoćnog bijesa, tako i ovi smiješni izrazi „ljubavi” prema svome nacionu ili regionu, ustvari su znak slabosti, a ne snage, straha, a ne smjelosti i neznanja, a ne znanja. A nisu ni naročito maštoviti. Naprotiv. Smiješni čovječuljci od Rusije do Španije, pobrkali su babe i žabe. Samo jedan primjer, ruski i srpski nacisti(!), naime, unuci, respektivno, pripadnika Crvene armije, partizana i četnika, slikaju se podignute ruke, naime onako kako su se pozdravljali neprijatelji njihovih djedova pripadnici SS jedinica?!
Oni kojima je to normalno, imaju ozbiljan kratak spoj u jedinom neuronu koji im u mozgu još funkcionira usljed kojega im se jedina vijuga ispravila. Ustaše i četnici 21. stoljeća o historiji, ne samo ustaštva i četništva, nego i naroda, nacija i zemalja u ime kojih su naci(onali)sti, koliko i o historiji Laplanda ili Ognjene zemlje. Ali, oni imaju svoje misleće ljude pa neka se svako odriče i pere od svoje sramote.

Nacionalizam je posljedica individualne i kolektivne halucinacije temeljene na legendi, odnosno opsjena zasnovana na neistini. Na suprotnoj strani ovog ekstrema stoji istina. Ona postoji; potpuna je, neupitna i nepristrasna. Problem je samo njenog znanja i prihvatanja. Svaka isključivost, polaganje prava na svoje kojim se ugrožava tuđe, svaki šovinizam, nacizam, fašizam… lokalni ili globalni, šta god, svrha je isključivo i ultimativno samo sebi. Šovinizam je stanje svijesti kritično ograničenog uma. Nikome ne donosi ništa dobro. Ali, desnoj orijentiranoj Europi i svijetu potreban je desno orijentirani islam, makar u vidu bošnjaštva. Iskoristit će ga kao ljepilo za svoje popucale šavove, krize i vlastite probleme, ali i kao opravdanje za sve nepravde učinjene prema jedinom autentičnom europskom narodu čija je vjera islam.

I Bošnjacima je hitno potreban kohezioni faktor, zajednička ideja oko koje će se ujediniti i cilj u svrhu kojeg će raditi i djelovati. Ali to nipošto nije ni bošnjački, ni islamski radikalizam, zato što bi oba bila zasnovana na mitu, koji je, doduše, iznimno lahko pretvoriti u ideologiju; a kao i svaka ideologija i ova bi kratkoročno bila u pravu, a dugoročno donijela vrlo pogubne posljedice, prosto stoga jer nije istina.

Mudro i kvarno

Bošnjaci nemaju nijedan poklič poput „za dom…”, niti pjesme poput „sprem'te se, sprem'te…”, što, s jedne strane, ako smijem reći nažalost, govori o njihovoj/našoj narodnoj i nacionalnoj svijesti, a s druge, nasreću, govori o njihovom/našem nacionalizmu. No, to uopće ne znači da ne postoje tendencije da se Bošnjaci – na neki, bilo koji, način – radikaliziraju. No, kome to doista treba? Kome, doista trebaju radikalni Bošnjaci i isti takvi muslimani u Bosni i Hercegovini i u Europi? Ili porijeklom iz Bosne i Hercegovine udobno ušuškanim u sve prednosti „europe”? Nacionalistima-egzibicionistima koji izgledom i nastupom, s jedne strane, osvajaju simpatije svojih vršnjaka i istomišljenika, da bi, s druge, zajednički zadovoljavali neostvarene pubertetske snove o posebnosti i različitosti?

Ili, pak, nekom opskurnom liku – anonimnom, poluanonimnom ili, pak, općepoznatom – čeznutljivo zagledanom u političku karijeru, historijsku ulogu spasitelja, preporoditelja i ujedinitelja svih Bošnjaka koji žele krenuti za njim, koji mudro i kvarno koristi spomenute Bošnjake s upalom nacionalnog ponosa, identiteta i revanšizma, rođenim početkom sedamdesetih, osamdesetih i/ili devedesetih kada je – uprkos pritiscima, ugnjetavanjima, zatvaranjima, strijeljanjima, na koncu, agresiji, ratu i genocidu – među Bošnjacima bilo manje šovinizma nego danas?

avaz.

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here