Kad je teško, tu je Jasmin Džogović

Kada pročitate njihova imena i prezimena, Ivan Popović ( Crvena zvezda ), Slobodan Branković ( Partizan ), Goran Marijan ( Vojvodina ), Saša Miletić ( Napredak ), Miloš Đoković ( Javor ) prva asocijacija koju imate je da se radi o aktivnim fudbalerima iz pedesetih godina prošlog veka, koji su se u međuvremenu ostvarili na nekim drugim poljima. Tek kad ovom spisku pridodate 32-godišnjeg Jasmina Džogovića nastaje razjašnjenje. Oni su fudbalski fizioterapeuti, ljudi u večitoj senci trenera i igrača, ali i veštački nagomilanih funkcionera bez ikakvog vidljivijeg doprinosa klubovima.

208723_160634400663851_4376287_n

Nema više one bajkovite predstave o fizioterapeutima koju je gospodskim ponašanjem na terenu i često nekonvencionalnim van njega idealizovao večiti maser reprezentacije bivše Jugoslavije Milan Raki Aranđelović, čovek koji je bio poznatiji i popularniji od više stotina fudbalera koji su nosili dres sa državnim grbom ili kakav je bio njegov pandan u FK Novi Pazar Jakup Camović Jakša. O radu fizioterapeuta u fudbalu danas se malo toga zna, a što je tako delimična krivica leži i na medijima u kojima se o njima retko ili uopšte ne govori. Njihov posao mogao bi biti nešto jasniji posle priče Jasmina Džogovića, fizioterapeuta sa četvorogodišnjim radnim iskustvom u FK Novi Pazar.

Posle završetka studija šest meseci se stručno usavršavao u norveškom gradu Bodou za zanimanje o kome sportska javnost vrlo malo zna. „Više posla ima oko fudbalera nego oko sopstvene dece. S druge strane biti fudbalski fizioterapeut je vrlo uzbudljiv i izazovan posao. Ko ne voli statičan rad, a sa mnom je takav slučaj, zadovoljan je što je neprekidno uposlen i željan avanture, viđen je za saradnju sa fudbalerima. Vremenom postajete i poznati, nikako i popularni poput nekih igrača“, priča Džogović o svom poslu fizioterapeuta.Posmatrače fudbalskih utakmica oduvek je zanimalo šta se to nalazi u torbi masera prilikom svakog utrčavanja na teren radi ukazivanja prve pomoći povređenom fudbaleru. ,,Budi to maštu znatiželjnika, a tajni nema. Eto, u mojoj torbi ne nalazi se ništa što ne bi trebala da ima mesta u njoj, nemam nekakvu amajliju. Dakle, tu su osnovna medicinska sredstava, kao što su alkohol, jod, vata, sve vrste anestetika, gaza, konac i naravno hladni sprej. Ljudi misle da mi njime tek onako poprskamo povređeno mesto, a u stvari radi se o hladnoj anesteziji. Na poluvremenu ili po završetku meča na povređeno ili oteklo mesto dolazi led i potom dalja analiza povrede“, objašnjava Džogović.Poslednjih nekoliko godina svedoci smo tragedija na fudbalskim terenima sa smrtnim ishodom. Velika je sreća što kod nas takvih slučajeva nije bilo.

„Mnogo pažnje se obraća zdravlju fudbalera. Kod nas su obavezni šestomesečni kompletni pregledi, klupski doktor specijalista opšte medicine Edin Preljević vodi računa o pojedinačnom zdravlju svakog fudbalera. U slučaju da se primete određene anomalije kod nekog igrača on se odmah šalje na dodatna ispitivanja u Beograd. Nedavno smo imali takav slučaj sa sada već našim bivšim fudbalerom Ljubom Nenadićem, nije dugo igrao, sve dok nisu stigli nalazi iz Beograda koji su mu omogućili povratak na teren. Znate već da nijedna utakmica ne može da počne bez prisustva ambulantnih kola. Opremljena su deflibratorom, sistemom za oživljavanje, u kojima se pruža jedna od važnijih pomoći povređenom fudbaleru prilikom transportovanja do bolnice“, govori Džogović.Za ove četiri godine koliko je u profesionalnom fudbalu fizioterapeut FK Novi Pazar posebno se seća dva vrlo neprijatna slučaja, oba završena srećnim ishodom.

„Pre nekoliko godina uspešno je izvršeno na terenu zašivanje povrede glave kod našeg tadašnjeg fudbalera Prodanovića, ali to je skoro ništa u odnosu na slučaj Delibašić. Mnogi se sećaju utakmice Novi Pazar – Radnički KG ( 0 -0 ), koja je odlučivala o ulasku u Superligu. Posle jednog sudara naš igrač Delibašić pao je i ostao nepomično da leži na travi. U pomoć je pored doktora Preljevića i mene pritrčalo i medicinsko osoblje Radničkog, redari, svi koji su se zatekli na i pored terena. U jednom trenutku fudbaler je bio životno ugrožen, davao je znake života, međutim trebalo je hitro reagovati da ne dođe do toga da proguta bazu jezika. Da je došlo do kočenja vilice slomili bismo je. Ipak, nije bilo potrebe da poslednjim sredstvom spasavanja života izvučemo jezik. Do svesti Delibašić je došao tek posle dodatne intervencije u bolnici“, priseća se Džogović i dodaje da nikad iz sećanja ne može da izbriše taj događaj. U neprijatne situacije iz sasvim drugih razloga ubraja i onu nedavnu sa utakmice Partizan – Novi Pazar.

„Izgledali smo ko siročići na klupi za rezervne fudbalere. Osim trenera Ljajića, doktora Preljevića i mene nije više nikog bilo. Doduše, nije bilo dosadno zahvaljujući sjajnoj igri naših fudbalera“, priseća se verovatno najbizarnijeg slučaja iz dosadašnje karijere Džogović. Publika uglavnom negativno reaguje na utrčavanje medicinskog osoblja na teren, sa izuzetkom kad njihov tim na taj način troši vreme i čuva rezultat. „Nismo mi predmet ljutnje. Tu i tamo po obavljenom poslu duž aut linije stigne neka sočna poruka iz publike, ništa neobično. Gledalište je uglavnom kivno na igrače i sudije, zahteva što brže unošenje nosila. Ne kažem da nema glume kod fudbalera, kao što se mnogo puta dešavalo i da sudije loše procene situaciju. Ponekad imam utisak da je kod nekih arbitara potcenjen ljudski život. Imali ste i onaj slučaj, ne mogu se setiti gde, kada je sudija dodelio crveni karton fudbaleru koji je potom završio u bolnici“, nalazi Džogović opravdanje za igrače.Skoro da ne postoji klubu kome najbolji prijatelji nisi igrači i fizioterapeut. Ni Novi Pazar u tom smislu nije izuzetak.

,,Pravo upoznavanje nastaje tokom priprema pred početak prvenstva. Tada se sve vidi, mnogo vremena provodimo zajedno i nema šanse da vam promakne ko je od fudbalera recimo maza, a ko pravi profesionalac. Kada tokom utakmice čujete, bez obzira na kom delu stadiona se nalazili, bolan krik znajte da tom igraču nije ništa, onaj koji je stvarno povređen uglavnom ne stigne da izusti ni A. Imalo bi zanimljivih priča, ali rekosmo da smo prijatelji, a gde ste videli da prijatelj izdaje prijatelja. To su prijateljstva koja traju i po njihovom odlasku iz kluba. Jako srdačan odnos sam imao, a imam ga i danas, bez obzira što su napustili klub, sa Babićem, Damjanovićem, Tutorićem. Žao mi je što se ovog trenutka ne mogu setiti još mnogih imena.

Nema para za nutricionistu
– Nismo toliko moćan klub da u ovom trenutku imamo i nutricionistu, a zdrava ishrana je jedan od važnijih preduslova za učinak fudbalera na terenu. Vodim računa i o tome kako će se hraniti naši igrači. Nekoliko dana pre nego će ekipa otići u karantin osoblju hotela u kojem ćemo odsesti šaljem jelovnik koji će nam se servirati dok u njemu budemo boravili. Veče pre utakmice najčešće je na meniju crvena šnicla. Od hrane koja sadrži ugljene hidrate uglavnom posežemo za makaronama i špagetima. Najvažniji obrok je onaj na sam dan utakmice. Poslednji put hrana se uzima najkasnije četiri sata pre početka utakmice. Problem predstavlja kada utakmice u zimskom periodu počinju u 13 h. Tada se pribegava tzv. pojačanom doručku. Na sam dan utakmice na meniju su uglavnom pileće meso ili riblji file. Posle obedovanja jedino se koristi voda i to u malim količinama. Razumem fudbalere, kada vide piletinu samo prevrću očima i mršte se. Često se pitamo kako to da je još ima kada smo mislili da smo potrošili sve svetske zalihe piletine za narednih nekoliko godina, kaže Džogović.

izvor: danas.rs

POVEZANE VIJESTI
- Advertisment -

POPULARNO