Odlazak državljana Bosne i Hercegovine na ratišta u Siriji i Iraku od početka ove godine znatno je smanjen.Ipak, novačenje potencijalnih terorista iz te zemlje nije prestalo nego se odvija sofisticiranijim metodama a baza iz koje se oni regrutraju i dalje su izolirane strukture koje funkciniraju izvan sustava službene islamske zajednice, navodi se u studiji bosanskohercegovačke nevladine udruge Atlantska inicijativa.
Ova udruga se od 2015. godine sustavno bavi analizom fenomena stranih boraca koji ratuju za Islamsku državu (IS).
Autori studije “Novi zov rata u Siriji i bosanskohercegovački kontigent stranih boraca” su Vlado Azinović, profesor na odsjeku za sigurnosne studije Fakulteta političkih znanosti u Sarajevu (FPN) i Muhamed Jusić, islamski teolog i publicist.
U analizi su koristili podatke prikupljene od sredine 2015. do proljeća 2016. godine temeljene na ograničenom uvidu u dokumentaciju sigurnosnih agencija i pravosudnih tijela, na otvorenim izvorima, kao i na nizu razgovora s policajcima, tužiteljima i diplomatima iz BiH.
Fenomen stranih boraca u Siriji i Iraku do sada je bio predmetom brojnih analiza. Procjene su kako ih je tamo od 2011. do 2016. godine bilo i do 38 tisuća, što je podatak kojim barata američka CIA. Dominiraju simpatizeri IS-a iz zemalja poput Tunisa, Saudijske Arabije, Rusije, Jordana i Turske no čak 5 tisuća u Siriju ili Irak stiglo je iz Europe, uglavnom iz Francuske, Velike Britanije, Njemačke i Belgije.
Prema podacima Atlanstske inicijative, BiH je s prosjekom od 65 boraca na strani IS-a na svojih milijun stanovnika ipak u europskom vrhu iako se pretpostvalja kako apsolutna brojka državljana BiH koji su otišli u Siriju i Irak nije veća od 330.
Glavni zaključak studije je kako je tijekom 2015. godine smanjen broj odlazaka građana BiH i osoba podrijetlom iz te zemlje na ratišta u Siriju i Irak. Početkom 2016. taj trend je gotovo potpuno zaustavljen. Uz iznimku nekoliko slučajeva ekstradicije iz Turske, istodobno je potpuno prestao povratak iz Sirije i Iraka u BiH.
Taj bi se trend, ocjenjuju autori studije, mogao pripisati promjeni IS-ovog mobilizacijskog narativa ali i novoj interpretaciji događaja u Siriji i Iraku. Pojašnjavaju kako su raniji pozivi sljedbenicima u sveti rat (džihad) sada dopunjeni pozivom na preseljenje (hidžru). Kao odgovor na taj poziv, cijele obitelji iz Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačke dijaspore migrirale su u Siriju i Irak, mnoge bez namjere da se ikada vrate.
Vjeruje se da su putovanja u oba smjera smanjena i zbog pojačanih napora sigurnosnih agencija i pravosudnih tijela u praćenju, sprječavanju i sankcioniranju ovih aktivnosti, kao i zbog promijenjenih prilika na teritoriju pod kontrolom IS-a na koji je sada teže ući i iz njega izaći.
U studiji je navedeno da je prema policijskim evidencijama u Siriju i Irak od 2012. do kraja 2015. godine otišlo 330 osoba s državljanstvom BiH. Riječ je o 188 muškaraca, 61 ženi i 81 djetetu.
Do početka 2016. godine u BiH se vratilo 47 muškaraca, 50 ih je poginulo, a u bosanskohercegovačkoj zajednici u Siriji i Iraku ostao je još 91. Do početka godine vratilo se i 8 žena, jedna je ubijena, a 52 su još uvijek uz tamošnja ratišta.
To pokazuje kako je svaka četvrtka osoba koja je iz BiH otišla u Siriji u Irak tamo i poginula.
Provedena analiza pokazala je kako se unutar BiH širi baza iz koje se regrutiraju pristalše IS-a. Osim tradicionalnih i izoliranih selefijskih enklava u Gornjoj Maoči, Ošvama, Dubnici ili Liješici ona je tako sada proširena i na gradove dok više od petine radikalnih islamista dolazi iz bosanskohercegovačke dijaspore, najviše iz Austrije i Njemačke.
Više od četvrtine muškaraca ima ranije policijske i sudske dosjee, većina ih dolazi s geografskih i socijalnih margina, raspolažu oskudnim stručnim i praktičnim znanjima i radnim iskustvom. Značajan dio rastao je u razorenim obiteljima, nerijetko pate od psihosocijalnih poremećaja za što traže pomoć u “alternativnim” tretmanima koje im nude autoriteti u njihovim zajednicama.
Dostupni podaci govore kako su usporedo s padom broja odlazaka u Siriju i Irak ipak nastavljene aktivnosti usmjerene na ideološku pripremu i novačenja za nova putovanja. U odnosu na raniju praksu, primjetna je sofisticiranija uporaba sredstava elektroničke komunikacije kao i posebna pripremljenost sumnjivih osoba podvrgnutim policijskim istragama.
Studija potvrđuje pretpostavke kako su vjerske strukture koje djeluju neovisno o Islamskoj zajednici BiH odnosno tzv. paradžemati baza u kojoj se širi islamski radikalizam kao pratpostavka novačenja terorista.
Analizirajući opasnost koju simpatizeri IS-a predstavljaju po samu BiH, autori studije ističu kako ta teroristička organizacija samu BiH ne smatra prostorom na kojemu bi trebalo koristiti masovno i neselektvino nasilje poput onoga u Francuskoj ili Belgiji no ni takve scenarije ne bi trebalo u cjelosti isključiti. Ipak, znatno su vjerojatniji selektivni napadi na simbole sekularne države i međunarodne zajednice ali i na objekte i službenike Islamske zajednice u BiH kao odlučnog zagovornika “srednjeg puta” bosanskohercegovačkih muslimana.
Preporuka je policijskim i sigurnosnim agencijama u BiH uspostava učinkovitijeg nadzora i registra sumnjivoh osoba, uključujući uspostavu baze na regionalnoj osnovi kao i razvijanje posebnih alata koji bi poslužili za procjenu mogućih rizika.
Posebnu pozornost, navodi se u analizi, trebalo bi posvetiti pitanju integracije osoba koje se vraćaju s ratišta i pri tom žele surađivati s pravosuđem kako bi izbjegli veće zatvorske kazne.